Rukavica za jednu ruku
-
Patrik Schumacher predstavlja parametricizam kao nasljednika modernizma i jedini primjeren stil postfordističkog doba: računalo spaja dispoziciju, konstrukciju i formu u jedno optimizirano tijelo, a gradovi će jednom izgledati parametricistički kao što su nekad postali modernistički. Ovaj osvrt na njegovo predavanje na Danima Orisa u Zagrebu 2018. tvrdi suprotno. Parametricizam nije nasljednik, nego produžetak modernizma, s istim tehnokratskim jezikom, internacionalizmom i kultom efikasnosti, pa ga pogađaju i iste kritike. Hiperoptimizirana zgrada krhka je i statički i utilitarno, kao rukavica skrojena za samo jednu ruku. Trajnija je arhitektura koja prstima ostavlja prostora da se miču, jer ista dispozicija može nadživjeti više namjena.
Ovaj osvrt napisao sam u listopadu 2018., nakon predavanja Patrika Schumachera na Danima Orisa u Zagrebu, i objavio ga u tri dijela na Instagramu. Ovdje ga donosim osam godina kasnije, uz manje ispravke i jedan dodani odlomak. U međuvremenu je Dezeen u svibnju 2026. parametricizmu posvetio cijeli serijal, uz zaključak da nije postao »hegemonijski« stil kakvom se Schumacher nadao. Sam Schumacher u intervjuu za isti serijal kaže da je parametricizam još uvijek »kap u moru« (»a drop in the ocean«).
Osvrt na predavanje Patrika Schumachera (PS) o njegovoj istraživačkoj i radnoj praksi (Zaha Hadid Architects) na Danima Orisa '18.
Ime »parametricizam« je po sebi pomalo suspektno, pošto u naturalnom čitanju obuhvaća arhitekturu kao takvu: koja arhitektura ne počinje od parametara; koja nije parametri(cisti)čka? Parametricizam, »stil« računalno generiranih organskih formi, nastalih različitim generativnim procesima, ima svoje fraktalne inkarnacije od mjerila grada do mjerila arhitekture, interijera, namještaja, odjeće, nakita. Počinje 1990-ih i, prema članku PS-a (»The Progress of Geometry as Design Resource«, Log 43, 2018, »The Issue of Geometry«), od cca 1993. do danas je prošao kroz već četiri iteracije (foldism, blobism, swarmism, tectonism).
PS opovrgava tvrdnje da je parametricizam puka formalistička kategorija kao zabludu, mada su zablude, ako su zablude, barem dijelom opravdane. Parametricizam PS-a se odnosi na parametričko generiranje i optimiziranje arhitekture, pri kojem se dispozicija, konstrukcija i forma amalgamiraju u jedno arhitektonsko tijelo koje igra tri uloge simultano. Kompleksne forme, projektantski i građevinski neizvedive bez pomoći računalnih alata i visoke tehnologije, su njegova glavna i moguće jedina sasvim originalna odlika u odnosu na ostatak arhitektonskog kanona.
PS smatra parametricizam jedinom primjerenom paradigmom za aktualnu, postfordističku eru. Smatra da će gradovi doskora poprimiti parametricistički izgled kao što su postupno preobraženi u modernistički. U mjerilu urbanizma, generirao bi prostorne planove istim principima i alatima kao i zgrade. Međutim, da bi gradovi u mjerilu arhitekture izgledali kako ih PS zamišlja, proces odn. stil njihovog oblikovanja bi trebao biti unaprijed zadan parametar uvjeta za provođenje. Parametricizam, u tom slučaju, ne bi bio rezultat parametara koliko parametar sam po sebi, i pri tom arbitraran. PS međutim ima i širu viziju društvenog sustava sa socio-ekonomskom potkom. Pretpostavka je da će biti ekonomski moguće, možda optimalno, graditi parametricistički.
»Kada imaš printer, svejedno ti je koju mustru printaš.«: analogija je kojom PS ilustrira kako on zamišlja »postfordističku budućnost«, poimence u smislu isplativosti proizvodnje građevina s velikim brojem varijacija. Međutim, nameće se pitanje tko proizvodi te »printere« i koja je cijena »tinte«? Uzevši u obzir cijene i iskustva potrošača s industrijom printera vulgaris, ova analogija se najednom čini ominoznom. Osim toga, u samoj postavci analogije se krije problem: ako je korisniku svejedno koju mustru printa, što mu priječi da »printa« Palladijeve renesansne vile i nagrđuje urbani parametricistički sklad? To nas opet vraća na zaključak da je u urbanističkom mjerilu homogeni parametricizam arhitekture po sebi proizvoljni parametar.
PS legitimira svoje arhitektonske premise pozivajući se na društvene ciljeve. Sintagma »network society« je spomenuta u više navrata. Ipak, konsenzus u vezi društvenih i kulturnih vrijednosti i ciljeva je daleko od realnosti, mada se na njega prešutno implicira izostankom ikakve diskusije o tim otvorenim pitanjima. Ova polazišta, koja imaju i neizbježno političku i ideološku dimenziju, u slučaju parametricizma su polarizirana i stoga traže iskrenu inventuru istih, prije nego se agende počnu suflirati kroz medij arhitekture.
Temeljiti arhitekturu na društvenim polazištima nije bez presedana: prva generacija modernizma je bila također ideološki i politički obojena, međutim što se tiče arhitektonske struke taj zalogaj je ostao uvelike nesažvakan i na koncu napušten.
Parametricizam zapravo dijeli niz obilježja s modernizmom: tehnokratski deriviran oblikovni jezik, internacionalizam, implementaciju po svim mjerilima (od mjerila grada do arhitekture, namještaja, odjeće à la Bauhaus), fokus na efikasnost, funkcionalizam. U tom svjetlu, možda nije neopravdano parametricizam vidjeti kao produžetak modernizma, njegovo novo, računalno generirano 2.0 lice.
Kao takvom, kritike upućene modernizmu su primjenjive i na parametricizam. PS pokazuje prototip parametricističke stolice čija bi forma morala biti mokri san Louisa Sullivana: njena je forma doslovan materijalizirani dijagram statičkog proračuna za opterećenja prilikom sjedenja. Nekoliko godina ranije, Venturi u intervjuu s Remom Koolhaasom za OMA-in boogazine Content će reći da arhitektura spram funkcije ne bi trebala biti kao »glove« rukavica, već kao »mitten« rukavica: treba dati prstima slobodu da se miču.
Alternativa nije nova i ne traži nove alate. Dispozicija ne slijedi nužno namjenu, nego obratno: ista dispozicija može imati različite namjene. Zgrada današnjeg Rektorata Sveučilišta u Zagrebu (L. von Zettl, 1856.–59.) građena je kao bolnica, služila je kao vojarna i tvornica duhana, a od 1882. je zgrada Sveučilišta. U domeni dispozicije troškovi adaptacije i operativni troškovi su, načelno, obrnuto proporcionalni: građevina potpuno optimizirana za svoju namjenu ima najniže operativne troškove, međutim promjene u specifikaciji namjene mogu značiti skupe adaptacije. Ni ultimativna fleksibilnost potpuno otvorenog i praznog prostora nije odgovor: s vremenom neki konkretan raspored u prostoru okošta i postane trajan, kao što se dogodilo s Pompidouom. Između »glove« i »mitten« rukavice je arhitektura koja se ne izvodi iz jednog optimiziranog parametra, nego iz međuodnosa više aspekata (namjene, tipa, dispozicije, mjerila, forme, konstrukcije, opne, troškova i genius locija), od kojih svaki ostaje zaseban sloj i nijedan ne guta ostale.
Na maketi jedne parametrički derivirane prostorne konstrukcije PS demonstrira njenu laganost i hiper-učinkovitost: ako se prereže ijedan štap, cijela konstrukcija pada. Postavlja se pitanje je li efikasnost vrijedna ovolike krhkosti, ne samo statičke nego i utilitarne? Koji je period korisnosti jedne parametrički hiper-optimizirane zgrade u vremenu disruptivnih tehnologija koje preobražavaju društvo i kulturu? Parametricizam, pak, ako je dosljedan svom mission statementu, bio bi rukavica koja odgovara samo jednoj ruci na kojoj i nokti trebaju biti uvijek iste dužine.
