Greko-futurizam: anti-Frampton
-
U svom seminalnom eseju iz 1983. Towards a Critical Regionalism: Six Points for an Architecture of Resistance, Kenneth Frampton se hvata u koštac sa problemom homogenizacije u arhitekturi. Pišući u tradiciji Frankfurtske škole i kulturne kritike, postulira da je Kapitalizam aproprirao ključne aspekte arhitektonske struke i arhitektima unutar domašaja ostavio samo površinski sloj kao domenu u kojoj su pozvani donositi odluke. Kroz svojih šest točaka Frampton pokušava, ispostavlja se ne naročito uspješno, usmjeriti struku u pravcu otpora rečenoj aproprijaciji. Što nas interesira ovdje jeste da Frampton tih 6 točaka stavlja između dvije ograde, u zonu između dvaju oprečnih struja: high-tech arhitekture i populističkog historicizma. Obje struje su po njemu pogrešna reakcija na točno postavljenu i još uvijek aktualnu dijagnozu.
Sa adventom jakog i sve jačeg AI-ja, na društvenim mrežama se na svakom koraku susrećemo sa renderima futurističkih gradova i građevina. Prikazi izgledaju kao vizija klasične helenističke civilizacije koja je preživjela neprekinuto do 23. stoljeća. Retro-futurizam je termin već široko rasprostranjen u jeziku – označava slikovne i druge prikaze budućnosti kakva je bila zamišljana u različitim periodima prošlosti, tipa leteći automobili, gradovi-svemirske postaje pod staklenim kupolama i slično. Ove AI- generirane slike, često etiketirane kao greko-futurizam su nešto dijametralno suprotno: ako je retro-futurizam arhaična vizija budućnosti, greko-futurizam je futurizacija prošlosti.
Kao i svaka vizija budućnosti, greko-futurizam je prvenstveno ogledalo kulture i trenutka u kojem nastaje. Dijagnoza značaja ove estetike je velika i zanimljiva tema koja zaslužuje svoj vlastiti osvrt. Iz perspektive arhitekture zanimljivo je da je greko-futurizam, jedna od rijetkih pozitivnih vizija budućnosti u moru distopije, istovremeno prigrlio upravo oba pola protiv kojih Frampton govori: i high-tech i populistički historicizam. Iz jednog očišta je to kritika greko-futurizma, a iz oprečnog je povod na preispitivanje Framptonovih točaka.
Svaka nova tehnologija projektiranja arhitekture se odrazila na arhitektonski izričaj: od Brunelleschijevog izuma (otkrića?) linearne perspektive do CAD alata, parametričkog dizajna naovamo. AI („SI?“) već sada stoji usporedo s BIM-om i postoje naznake da će BIM alati, ako ne i cjelokupna paradigma, biti nadiđeni i zamijenjeni novom generacijom AI-pogonjenih alata, sve pristupačnijih za korištenje. Ako je CAD podario estetiku Gehryja, parametricizam Schumachera, ostaje vidjeti koji će biti izričaj AI alata: hoće li demokratizacija sredstava produkcije u arhitekturi rezultirati većom zastupljenosti popularnog ukusa u arhitekturi? Je li atlantizam, neo-antika, sandal-punk ili greko-futurizam zbilja oblik arhitekture u nadolazećoj budućnosti, sada kada jaz između slike i građevinskih nacrta ubrzano iščezava?
U svom seminalnom eseju iz 1983. Towards a Critical Regionalism: Six Points for an Architecture of Resistance, Kenneth Frampton se hvata u koštac sa problemom homogenizacije u arhitekturi. Pišući u tradiciji Frankfurtske škole i kulturne kritike, postulira, pojednostavljeno rečeno, da je Kapitalizam aproprirao ključne aspekte arhitektonske struke i arhitektima unutar domašaja ostavio samo površinski sloj kao domenu u kojoj su pozvani donositi odluke. Kroz svojih šest točaka Frampton pokušava, ispostavlja se ne naročito uspješno, usmjeriti struku u pravcu otpora rečenoj aproprijaciji. Što nas interesira ovdje jeste da Frampton tih 6 točaka stavlja između dvije ograde, u zonu između dvaju oprečnih struja: high-tech arhitekture i populističkog historicizma. Obje struje su po njemu pogrešna reakcija na točno postavljenu i još uvijek aktualnu dijagnozu.
Sa adventom jakog i sve jačeg AI-ja, na društvenim mrežama se na svakom koraku susrećemo sa renderima futurističkih gradova i građevina. Prikazi izgledaju kao vizija klasične helenističke civilizacije koja je preživjela neprekinuto do 23. stoljeća. Retro-futurizam je termin već široko rasprostranjen u jeziku – označava slikovne i druge prikaze budućnosti kakva je bila zamišljana u različitim periodima prošlosti, tipa leteći automobili, gradovi-svemirske postaje pod staklenim kupolama i slično. Ove AI- generirane slike, često etiketirane kao greko-futurizam su nešto dijametralno suprotno: ako je retro-futurizam arhaična vizija budućnosti, greko-futurizam je futurizacija prošlosti.
Kao i svaka vizija budućnosti, greko-futurizam je prvenstveno ogledalo kulture i trenutka u kojem nastaje. Dijagnoza značaja ove estetike je velika i zanimljiva tema koja zaslužuje svoj vlastiti osvrt. Iz perspektive arhitekture zanimljivo je da je greko-futurizam, jedna od rijetkih pozitivnih vizija budućnosti u moru distopije, istovremeno prigrlio upravo oba pola protiv kojih Frampton govori: i high-tech i populistički historicizam. Iz jednog očišta je to kritika greko-futurizma, a iz oprečnog je povod na preispitivanje Framptonovih točaka.
Svaka nova tehnologija projektiranja arhitekture se odrazila na arhitektonski izričaj: od Brunelleschijevog izuma (otkrića?) linearne perspektive do CAD alata, parametričkog dizajna naovamo. AI („SI“?) već sada stoji usporedo s BIM-om i postoje naznake da će BIM alati, ako ne i cjelokupna paradigma, biti nadiđeni i zamijenjeni novom generacijom AI-pogonjenih alata, sve pristupačnijih za korištenje. Ako je CAD podario estetiku Franka Gehryja, parametricizam Patricka Schumachera, ostaje vidjeti koji će biti izričaj AI alata: hoće li demokratizacija sredstava produkcije u arhitekturi rezultirati većom zastupljenosti popularnog ukusa u arhitekturi? Je li tehnoklasicizam, neo-antika, sandal-punk ili greko-futurizam zbilja oblik arhitekture u nadolazećoj budućnosti, sada kada jaz između slike i građevinskih nacrta ubrzano iščezava?
