Crtanje ručka

• Sažetak u 100 riječi:

  Što arhitekt zna? Kognitivni znanstvenik John Vervaeke razlikuje četiri načina znanja: propozicioni ("znati da"), proceduralni ("znati kako"), perspektivni ("znati kako nešto jeste") i participatorni ("kako pasati s drugima"). Arhitektonska izobrazba tradicionalno pokriva prva dva, često s naglaskom na proceduralnom. Treći i četvrti načini znanja stječu se kroz desetljeća prakse, putovanja, izloženost raznim prostorima, atmosferama i društvenim situacijama. Bez vokabulara oni ostaju neimenovani, neuhvatljivi, a prenose se intuitivno i usmeno: "Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak", poručivao je akademik Dinko Kovačić svojim studentima. Vervaekejev pojmovnik ovo indigeno znanje arhitekata čini sustavnim, izgovorivim i otvara mogućnost egzaktnijeg razgovora što i kako arhitekti znaju.

U nastavku slijedi članak koji sam napisao u ljeto 2022. Napisan je s ciljem da u prvom redu sebi, pa tek onda eventualnom čitatelju, objasnim zašto je rad Johna Vervaekeja koristan za razumijevanje arhitektonskog obrazovanja i pedagogije.

STOLICA ILI ORUŽJE

John Vervaeke

"Pretpostavljam da svi ovo vidite kao stolicu.", kaže John Vervaeke i doda: "Nadam se da nitko ovo ne vidi kao oružje." Nad malom predavaonom na Cambridgeu nakratko zavlada tajac. Vervaeke, Kanađanin u robustnim pedesetim, izvanredni je profesor na odjelu za psihologiju sveučilišta u Torontu. Fragment je ovo predavanja naslovljenog "Rationality and ritual" koje je Vervaeke pozvan održati na Sveučilištu u Cambridgeu. Vervaeke ističe da posljednjih 20 godina, osim kao znanstvenik, radi i kao instruktor borilačkih vještina. Spomen oružja i borilačkih vještina, skupa s Vervaekejevom energičnom prezentacijom, najednom istaknu Vervaekejevu pritajenu fizikalnost publici. “Međutim”, dodaje, “u drugoj situaciji biste, zar ne?"

Vervaeke je znanstvenik specijaliziran u domeni kognitivnih znanosti. U stručnim krugovima je pobudio interes svojim 4P/3R modelom kognicije: prema članku objavljenom u Psychology Today, Vervaekejeva teorija predstavlja moguću premosnicu u jazu koji datira iz perioda Prosvjetiteljstva, jazu u definicijama međuodnosa uma i materije, znanstvenog i društvenog znanja. Predavanje "Rationality and ritual" je u cijelosti dostupno na engleskom jeziku na Vervaekejevom YouTube kanalu. U predavanju profesor govori o svom modelu kognicije kroz prizmu tri recentna znanstvena rada koji se tiču nesvakidašnjih praksi NASA-inih znanstvenika zaduženih za upravljanje robotom Rover na Marsu. Poseban fokus predavanja su načini znanja ("ways of knowing"). 

Analogno načinu na koji Vervaeke promatra i objašnjava prakse NASA-inih astrofizičara kroz prizmu svog modela, u okviru ovog članka istim ćemo redoslijedom i kroz istu prizmu promotriti domenu arhitekture. Ne ulazeći u prosuđivanje znastvenog merituma Vervaekejeve teorije, ona svejedno pruža novo i moguće korisno očište na načine znanja u arhitekturi, kao mediju i profesiji, te novi vokabular kojim bismo o tim znanjima preciznije govorili.

OVO SVI ZNAMO

Vervaeke govori o četiri načina znanja: 1) propozicioni, 2) proceduralni, 3) perspektivni, 4) participatorni. To su "4P" u nazivu modela "4P/3R".

Prvi način znanja je propozicioni način ("propositional knowing"). Opisno, znati na propozicioni način je "znati da": znati da voda ključa na 100°C, da pravi kut ima 90° i sl. U domeni arhitekture "znamo da" formula proračuna odnosa širine gazišta i visine čela stepenice glasi “2x širina + visina = 63cm", da koeficijent izgrađenosti predstavlja odnos površine vertikalne projekcije zgrade na parcelu i površine parcele, da ETICS sustav čine slojevi... Ukratko, svi fakti, svaka instanca znanja na koju se može odgovoriti s "točno" ili "netočno" spadaju, prema Vervaekejevoj klasifikaciji, u propozicioni način znanja.

Drugi način znanja je proceduralni: ako je znati na propozicioni način "znati da", znati na proceduralni način je "znati kako". Proceduralni način znanja je, slikovito rečeno, više nalik glagolu, dok je znati na propozicioni način, nalik imenici. Znati na proceduralni način je znati kroz činjenje: vezati čvorove jeste proceduralno znati, kao i modelirati na računalu. Projektiranje, osnovna arhitektonska vještina, se vjerno preklapa s Vervaekejevom definicijom proceduralnog načina znanja: "proceduralni način znanja je kognitivni prostor u kojem razvijamo vještine kako odabrati, koordinirati i aplicirati propozicije”. Vervaekejeva teza da je ovo zaseban način znanja je utemeljena i u biologiji: proceduralna znanja su u mozgu pohranjena neovisno o semantičkim znanjima koja sadrže memorirane propozicije. Tako da osoba može izgubiti pamćenje i ne sjećati se svog života, a svejedno zadržati vještine koje su proceduralni način znanja, primjerice da svira klavir.

Vrijedi istaknuti kako istu instancu znanja možemo znati na više načina: primjerice formulu za proračun stepenica možemo znati napamet, kao propoziciju ili "u drugoj valuti", kao proceduru. Proceduralno znati formulu odnosa visine i širine stepenice znači naskicirati presjek kroz stubište i nacrtati dijagram putanje noge pri penjanju. U skici je vidljiva putanja noge pa tako možemo, bez da pamtimo formulu, utvrditi da put koji noga savladava pri penjanju iznosi dvije visine i jednu širinu stepenice. Iz propozicione memorije prisjetit ćemo se da zbroj tih dužina treba iznositi koliko i duljina prosječnog koraka odrasle osobe, kao i podatka da je ta duljina 63 cm. Apliciranjem proceduralnog načina znanja utvrdit ćemo da je formula ipak “2 x visina + širina = 63cm", a ne kako je ranije navedeno u tekstu i da nas je propoziciono pamćenje prevarilo.

Vervaeke konstatira da znati na propozicioni način "uzrokuje" uvjerenja ("beliefs", "conviction"), dok znati na proceduralni način rezultira osjećajem osnaženja ("empowerment"), suverenosti, koji proizlazi iz imanja na raspolaganju takve aparature koju možemo po volji upogoniti i njome producirati rezultate.

Način na koji se znanja arhitektima i budućim arhitektima prenose na studijama arhitekture gotovo se u cijelosti mogu opisati kao "znati da" ili "znati kako”. Zapravo, izobrazba arhitekture u izvjesnoj mjeri favorizira znanje na proceduralni način: evidentno je to u ohrabrivanju koje studenti dobivaju da preispituju pretpostavke, da konvencije ne uzimaju zdravo za gotovo. Radije nego da se uče pukom zanatskom apliciranju, od studenata se želi napraviti kadar s aparaturom pomoću koje sebi stvara sredstva za sticanje novih znanja, kadar koji "inžinjava", koji je autonomno misleći.

Ipak, možemo naslutiti da je nešto bitno izostavljeno. Za baviti se arhitekturom nije dovoljno samo memorizirati litaniju propozicija i određene procedure baratanja s istima. Za praksu arhitekture potrebno je neko dodatno znanje koje ne odgovara opisu ni "znati da" niti "znati kako”. Pri artikuliranju ovog preostatka Vervaeke nam je od najveće koristi jer nudi konceptualni okvir kojim se može rasvijetliti i objasniti što - ili točnije - kako arhitekti usvajaju znanje.

TREĆI NAČIN ZNANJA

Sean (R. Williams) i Will (M. Damon)

Ilustrativan primjer trećeg načina znanja može se naći u sceni iz filma Dobri Will Hunting ("Good Will Hunting"; 1997.; r.: Gus Van Sant) u kojoj psihijatar Sean (R. Williams) razgovara s mladim i problematičnim genijem, Willom (M. Damon), koji kroz svoju intelektualnu nadmoć pokušava pokolebati psihijatra i subvertirati terapiju:

S: Razmišljao sam o tome što si mi rekao neki dan, o mojoj slici. Pola noći sam proveo razmišljajući o tome. I onda mi je nešto sinulo. (...) Znaš što mi je sinulo?

W: Ne.

S: Da si samo klinac i da nemaš pojma o čemu pričaš. (...) Da te pitam o umjetnosti, vjerojatno bi mi dao sažetak svake knjige ikad napisane. Michelangelo? Znaš mnogo toga o njemu. Životna djela, političke aspiracije, odnos s papom, seksualna orijentacija, sve živo, zar ne? Ali kladim se da mi ne možeš reći kako miriše u Sikstinskoj kapeli. Nisi nikad zbilja stajao tamo i gledao gore u taj divni svod. Vidio to. (...) Ti si siroče, jel' da? Misliš da ja znam išta o tome kako je težak tvoj život bio, kako se osjećaš, tko ti jesi, jer sam pročitao Olivera Twista? Je li to obuhvaća tebe?

Što je to što Will, unatoč svom nepreglednom znanju, ne zna, jer je sve što zna naučio iz knjiga? Što to Sean zna jer je to saznao "iz prve ruke"? Will o Michelangelu, Sikstinskoj kapeli zna na prvi, propozicioni način, međutim Sean isto to zna na drugačiji način. Način na koji Sean zna o Sikstinskoj kapeli Vervaeke naziva znati na perspektivni način ("perspectival knowing"). Znati nešto na perspektivni način znači "znati kako nešto jeste”. 

U predavanju na Cambridgeu Vervaeke postavlja pitanje publici kako se sjećaju svog prošlog rođendana i potom ističe da njihovo sjećanje ima formu njihovog specifičnog gledišta na situaciju. Način na koji se sjećamo svog rođendana, na koji se Sean sjeća Sikstinske kapele, je iz naše specifične perspektive, na osnovu koje znamo "kako je nešto bilo", "kako je bilo biti tamo". Pamćenje povezano s ovim načinom znanja se zove epizodno pamćenje i različito je, ističe Vervaeke, od proceduralnog i od propozicionog pamćenja.

U toku predavanja Vervaeke postupno uvodi pojmove koji su neophodni za razumijevanje njegovog modela i služeći se kojima nam njegov model postaje koristan. Jedan od tih pojmova, ključan za razumijevanje što je znati na perspektivni način, je istaknutost ("salience"). "Stvari mogu biti istaknute..." (pljesne rukama), "...to vam je privuklo pažnju, zar ne?", demonstrira Vervaeke publici. Dakle, stvari u okolišu mogu biti istaknute zbog neke svoje kvalitete: zvuk, oblik, boja, veličina... Ali jednako tako, dodaje, stvari mogu postati istaknute tako što na njih usmjerimo pažnju. Ako čitatelj usmjeri pažnju na svoj jezik, postat će mu istaknuto da isti zapravo nikada ne može smjestiti u ustima u položaj koji je sasvim udoban.

Ono što se događa je da različite stvari, pojave dolaze u prvi plan naše pažnje, zatim tonu u pozadinu dok druge izviru u prvi plan; ovaj proces je kontinuiran i formira svojevrstan pejzaž u kojemu su neke stvari istaknute, druge su u pozadini, pejzaž koji je dinamičan i stalno se mijenja: Vervaeke ga naziva pejzaž istaknutosti ("salience landscape"). U pejzažu istaknutosti čitatelja ovaj članak je trenutno u prvom planu (nadajmo se). Ako čitatelj dobije notifikaciju na mobitelu za vrijeme čitanja članka, notifikacija će mu uhvatiti pažnju i potisnuti ovaj članak u pozadinu. Par trenutaka kasnije, mobitel će (opet, nadajmo se) biti vraćen u pozadinu, tako što čitatelj upravi svoju pažnju natrag na ovaj članak. Ključno za naglasiti, ipak, je da to što nam je u danom trenutku istaknuto ovisi o dva pola: o načinu na koji nam se okruženje otkriva ("discloses itself") te našem mentalnom sklopu ("mental set", "state of mind") u tom trenutku.

Mentalni sklop je taj koji uvjetuje što će u pejzažu istaknutosti biti istaknuto, a što u pozadini. Stanja poput ekstremne gladi mijenjaju mentalni sklop, a taj novi mentalni sklop potom oblikuje dramatično različit pejzaž istaknutosti. Osim na istaknutost, mentalni sklop utječe na način na koji aspektualiziramo stvari, što Vervaeke objašnjava na primjeru stolice: isti predmet može biti oružje ili komad namještaja, kao što jabuka može biti hrana, projektil ili umjetnički motiv. Sve su to različiti aspekti istog predmeta, međutim aspekt koji nam se u danoj situaciji nameće ovisi o našem mentalnom sklopu u danom trenutku.

Osim propozicionih i proceduralnih znanja, arhitekti, kao i razni drugi specijalisti, grade i jačaju specijalistički mentalni sklop. Taj mentalni sklop, koji je aparatura znanja na perspektivni način, baždaren je u slučaju arhitekata da u okruženju učini istaknutim one stvari i pojave koje su arhitektonski relevantne, bilo općenito ili za neki konkretan zadatak. Arhitektima se, zbog specijalističkog mentalnog sklopa, prezentira arhitektonski pejzaž istaknutosti. Arhitektima će biti poznato što znači periodički se ne moći "isključiti" iz tog mentalnog sklopa i kako isti nastavlja činiti istaknutim loše postavljenu keramiku, neravne fuge, detalje stubišta, rješenja rasvjete, prozorskih klupčica, izbor namještaja i sl., čak i kada bismo radije da ih ne uočavamo. Ovo u razgovoru nazivamo "profesionalna deformacija".

Objasnivši ovo dobili smo pojmovnik pomoću kojeg možemo iznova sagledati još jedan dio toga što arhitekti zapravo znaju i mogu. Uzmimo za primjer situaciju u kojoj se hipotetski arhitekt nađe gotovo svakodnevno: pozvan je da izađe na teren i dade mišljenje u vezi neke lokacije i projektnog zadatka. Što se tu zapravo događa, formulirano Vervaekejevom terminologijom?

Naš hipotetski arhitekt, pozvan da izađe na teren, u odnosu na laika uočava druge stvari. Specijalistički mentalni sklop formira specifičan pejzaž istaknutosti i odredit će koje od mnogih aspekata neke stvari ili pojave će se arhitektu nametnuti. Kada govorimo što arhitekt zna, što može, govorimo i o kapacitetu da promatrajući detektira i filtrira različite aspekte u okruženju koje promatra. Stvar nije samo “stvar" kakvom se predstavlja nego se rastače na njene aspekte: ploha, boja, masa, tekstura, gabarit, silueta, kontura; ona je citat, stil, aluzija, jednako kako je možda greda, nosač, potpora ili tek ritam, sekvenca, gradacija, epizoda, kompozicija. Hipotetski arhitekt, dakle, osim što uočava druge stvari u okruženju u odnosu na laika, vidi znatno širu paletu aspekata i mogućih uloga pojedinog elementa u okolišu.Opisano ne spada u propozicioni ni proceduralni način znanja, niti se - za sada - arhitekte tome eksplicitno uči. Ipak, opisano je itekako nešto što arhitekti, u većoj ili manjoj mjeri, mogu i rade i o čemu sada možemo govoriti s više preciznosti. 

Theo van Doesburg; slike 1-3: studije za Kompoziciju VIII (Krava) c.1 917.; slika 4: Kompozicija VIII (Krava) c.1918.

Ovaj kapacitet tradicionalno ne bismo svrstali u kategoriju "znanje", jer nije "znati da" niti "znati kako", nego bismo ga okarakterizirali kao nešto što pojedinac "ima" ili nešto što pojedinac “jeste". U ovom slučaju je to mentalna aparatura koju arhitekt izgradi i to je upravo ono što ga čini arhitektom. Prema Vervaekeju, ta aparatura perspektivnog načina znanja oblikuje naš utisak i utječe na formiranje sjećanja iz naše perspektive, "kako nešto jeste".

U ranije navedenoj i ponešto skraćenoj sceni iz filma, psihijatar Sean kaže Willu da ga ništa od toga što mu Will govori ne zanima, jer sve to i sam može pročitati u nekakvoj knjizi; ono što ga zanima jesu Willova iskustva, "tko on jeste". Implicirano u tome jeste da su naša epizodna sjećanja, naše znanje kako nešto jeste, kvalitativno različita od znanja naučenih iz knjiga. Implicirano u tome je da naučiti nešto na perspektivni način ima posebnu težinu u ishodu tko mi jesmo i što postajemo - jer su oblikovana subjektivno, imaju jedinstven otisak naše kognitivne aparature.

Znati na perspektivni način je, sasvim doslovno, cjeloživotna naobrazba: gradi se životnim iskustvom, putovanjima, izloženošću različitim ambijentima i situacijama koje kumulativno formiraju fond znanja "kako nešto jeste". Arhitektura je struka duge inkubacije: arhitekti mlađi od 40 godina se nazivaju mladim arhitektima i možda se tu nalazi odgovor zašto. Putovanje kroz Italiju, Francusku i Grčku koje su mladi pripadnici europske elite poduzimali u 17. i 18. stoljeću kao završetak obrazovanja, znano i kao “the grand tour”, nekoć je bilo završno okrunjenje u izobrazbi visoke klase i privilegiranih arhitekata. Sada postaje jasno da je to zapravo rekvizicijski pohod za perspektivnim znanjem. Danas imamo terensku nastavu, pomalo vestigijalan dio arhitektonskog kurikuluma, a čija je svrha ista. 

Arhitekturu, na žalost ili na sreću, nije dovoljno studirati iz tlocrta i fotografija, nego ju treba posjećivati, iskusiti; znati arhitekturu na perspektivni način je bitno drukčije od propozicijskog znanja nekog tlocrta, pročelja ili detalja. Arhitektima znati na perspektivni način predstavlja koristan i praktično primjenjiv fond znanja, utisaka, atmosfera, sekvenci, kojima se kao polazišnim predlošcima mogu služiti jednako kao i Neufertom. Stvarati arhitekturu polazeći od perspektivnog znanja, "kako će tamo biti" znači u projektiranje krenuti "od mete unatrag": formirati viziju perspektivnog iskustva i proceduralnim radom unatrag inscenirati arhitektonski postav koji će evocirati željeni dojam. Stvarajući s perspektivnog polazišta omogućava da se kurs proceduralnih napora uvijek drži uperen prema unaprijed zadanom azimutu; ne da je iskustveni ishod stvar šanse, "ono što izađe na drugom kraju projektiranja". Stvarati s polazišta perspektivnog načina znanja znači obraćati se korisniku "u istoj valuti" u kojoj će prostor biti "konzumiran" od strane korisnika — na perspektivni način znanja, "kako tamo jeste".

ČETVRTI NAČIN ZNANJA

Priuštivosti Mr. Beana

Četvrti način znanja prema Vervaekejevom modelu je participatorni način: to je znanje koje stičemo tako što jesmo s drugima ("being with others"). Neka znanja posjedujemo bez obzira znali mi da ih znamo ili ne, naglašava Vervaeke, i to je slučaj s participatornim znanjem. Kad smo s drugima, objašnjava, nama su dodijeljene i mi dodjeljujemo drugima identitetske odrednice; u skladu s njima se oblikuju i participanti preuzimaju određene uloge u grupi, u skladu s kojim ulogama potom postupaju. Ono što proizlazi iz znanja na participatorni način jeste pasanje ("fittedness"), pasanje s drugima ("being well with others").

Tko god je bio u prilici predstaviti se klijentu, nuditi mu usluge, tko god je prezentirao rješenje kolegama ili klijentima ima intuiciju kako biti s drugima i kako se postaviti prema njima tako da odnosi pašu. Tko god je pokušao uvjeriti druge da trebaju postupiti sukladno nekom prijedlogu, tko god je pokušao postići konsenzus unutar grupe oko neke delikatne odluke, tko god je tražio sebi poziciju unutar neke hijerarhije, koristio se participatornim znanjem. Participatorno znanje je ono koje nam daje signale koju perspektivu trebamo zauzeti u danoj situaciji, što će, posljedično, odrediti koja proceduralna znanja koristimo u danoj situaciji na način da naše djelovanje unutar grupe bude primjereno. Svi znamo kako izgleda kada participatorno znanje nije adekvatno i pasanje s drugima nije postignuto. Naš kapacitet za djelovanje ("agency") čini se loše uklopljeno, to što pokušavamo "ne prolazi” kod drugih, nema željeni efekt, izostaje osjećaj povezanosti, nemamo pregled socijalne dinamike, situacija nam nije pod kontrolom, osjećamo nelagodu i nepripadanje.

Znati na participatorni način Vervaeke objašnjava uvodeći još jedan bitan pojam: priuštivost ("affordance"). Priuštivost je neko svojstvo koje proizlazi iz međudjelovanja agenta i arene: Vervaeke navodi primjer interakcije ljudske ruke kao agenta i čaše kao arene. Navodi kako čaša priušta hvatanje, ona je dakle uhvatljiva ("graspable"). Međutim, kako mnogim bićima (i robotima?) čaša nije uhvatljiva, svojstvo uhvatljivosti nije svojstvo čaše, a nije ni svojstvo ljudske ruke, jer ljudskoj ruci mnoge stvari nisu uhvatljive; uhvatljivost isključivo proizlazi iz odnosa agenta i arene. Svima su nam mnoge priuštivosti u svakom trenu dostupne, međutim većinu ih ne koristimo jer ih uopće ne detektiramo. "Ovaj pod je hodljiv ('walkable'):", poantira, "jeste li ikad razmišljali o tome?"

Lik koji predočuje koncept priuštivosti je Mr. Bean iz istoimene humoristične serije. Humor serije zasnovan je upravo na sablažnjujućem ignoriranju društvenih konvencija od strane protagonista. Mr. Bean radi stvari koje prosječnoj i dobro uklopljenoj osobi nikad ne bi ni pale na pamet. Rečeno na drugi način, Mr. Bean vidi i koristi priuštivosti koje su prosječnom gledatelju kao i likovima u seriji ne samo nepojmljive nego potpuno nevidljive. Priuštivosti koje Mr. Bean prepoznaje i koristi su dostupne svima, tehnički, međutim uvjetovani smo participatornim znanjem i željom da naše ponašanje paše unutar društvenog konteksta. Usvojili smo znanje o tome kakvo ponašanje neće nikako pasati u danom kontekstu - enkulturirani smo. Humor Mr. Beana je zasnovan na očiglednom nepoznavanju i kršenju svih tih nevidljivih konvencija i spona, tako bitnih za ondašnje britansko društvo. Postupci Mr. Beana su gledatelju smješni jer su novi i začudni, a novi su jer su nedostupni, jer - doslovno - ne dolaze u obzir. Iz ovog primjera vidimo da se participatorni način se vrlo konzekventno i stvarno odražava na naš kapacitet za djelovanje, čineći određene priuštivosti vidljivim, dostupnim, a druge potpuno nevidljivim, nemogućim za korištenje. 

Biti arhitekt u participatornom smislu znači obnašati određenu ulogu koja nam je dodijeljena, a na koju su vezane određene priuštivosti. Koje se posebne priuštivosti nude arhitektu? Klišej je crna odjeća i idiosinkratično odijevanje, kao i priuštivost da budemo u izvjesnoj mjeri nonšalantni prema praktičnosti u korist estetike - ili da se barem ironično referiramo na taj klišej. Ipak, ozbiljnije je pitanje do koje granice možemo ići u skladu sa svojom ulogom, s klijentom, s kolegama, u javnom životu, o čemu smo pozvani govoriti i kako djelovati prije nego počnemo krnjiti osjećaj pasanja s drugima? Kako se uloga arhitekta promijenila u zadnjih 20, 50 ili 500 godina, kako se i zbog čega nastavlja mijenjati, koje su mogućnosti, priuštivosti, koje će igrati ulogu u budućoj ulozi arhitekta u društvu, a koje trenutno ne primjećujemo ili ne koristimo — sve su to važna pitanja čiji odgovori su izvan okvira ovog članka i koja za sada ostavljamo otvorenim.

Promotrimo radije pitanje participatornog znanja u arhitekturi počevši od prostora: kako participatorno znanje oblikuje prostor i kako ljudski oblikovan prostor sugerira participatorno znanje. Pustu livadu se može znati na perspektivni način, “kako to jeste”, ali ne i na participatorni način, jer na pustoj livadi ne postoji ništa u čemu se participatorno znanje odražava. Isto se, ipak, ne može reći za praznu zgradu. Prazna zgrada, svaka zgrada, ima participatorne konotacije. Primjerice, ako uzmemo studirati tlocrt ili kročimo nogom u tzv. "građanski stan”, iz rasporeda i proporcija prostorija, iz komunikacija među njima osjetit ćemo da taj prostor ne korespondira sa suvremenim navikama, sa aktualnim prioritetima i potrebama u stanovanju. Intuitivno ćemo osjetiti da je građanski stan oblikovan za neko drugo društvo, a ti su društveni odnosi arhitekturom implicirani. Arhitektura nam govori nešto o tome što se od korisnika očekuje, daje suptilne naznake o konstelaciji odnosa i društvenih procesa koji se u prostoru odvijaju. Iz istog je razloga arhitektura korisna arheološkoj antropologiji.

Vervaeke postulira da priuštivosti proizlaze iz odnosa agenta i arene: ako arhitekt oblikuje arenu, time posljedično utječe na priuštivosti koje će prostor insinuirati agentu (korisniku) u interakciji s arenom (prostorom). Tipična kasarna korisniku insinuira posve različite priuštivosti od tech-kampusa: kasarna implicira i otjelovljuje formalnost, kompartmentalizaciju, uniformnost, hijerarhizaciju i korespondira s tim vrijednostima, obrascima ponašanja. S druge strane, Googleov kampus, primjerice, kroz miješanje služećih i služenih prostora implicira neformalnost, egalitarizam, inkluzivnost, serendipitet te je prostor ustrojen, dapače koreografiran, da afirmira i potiče takvu društvenu dinamiku. Rezultirajući prostori su odraz vrijednosti, ali i pragmatična strategija koja treba kultivirati željene obrasce ponašanja i korištenja, i to kroz generiranje, odnosno preveniranje određenih priuštivosti u prostoru. Da li bi Google ostao vodeća svjetska softverska kompanija da sve svoje urede i zaposlenike preseli u kasarnu? Zašto Google za svoje zaposlenike gradi distribuirane paviljone, zašto su organizirani kao tehnološki kampus koji je strukturiran kako jeste, umjesto da svoju organizaciju smjeste u vertikalu, u korporativni neboder, kao što to rade mnoge američke korporacije?

Nameće se zaključak da Google kao specifična pravna i društvena organizacija zahtijeva korespondirajuću prostornu organizaciju, da se te dvije sfere trebaju preklapati i zrcaliti u pripadajućim medijima tako da pašu. Nameće se zaključak, nadalje, da prostorna organizacija ima netrivijalan utjecaj na način na koji pravna i društvena organizacija funkcionira, analogno načinu kako prostorna organizacija strojeva i radnih postaja u proizvodnom procesu može, s tehnološkog aspekta, biti optimalna ili sub-optimalna.

Arhitektima je, stoga, od vitalne važnosti kapacitet da na participatorni način, odn. bivanjem s drugima, uspješno čitaju signale i usvajaju znanja o relacijama, strukturama i društvenim ulogama, da bi iste mogli potom izraziti putem arhitekture koja će tim relacijama i strukturama pasati. Arhitekt koji bi na natječaju za Google campus predao prijedlog rješenja koji izgleda kao neboder ili kao kasarna bi loše prošao na tom natječaju. Naravno, prostorna organizacija nije jedina razina izričaja participatornog znanja — isto se paralelno manifestira i kroz formu, kompoziciju, konstruktivni sistem, izbor materijala, opreme i druge aspekte arhitektonskog djela. Zadaća arhitekta je da unutar svakog od tih aspekata donosi izbore kako bi rezultirajuće arhitektonsko djelo kumulativno evociralo željenu "poruku": dva kafića mogu imati identičnu tlocrtnu organizaciju, ali kroz izbor materijala, namještaja, rasvjete, glazbe će korisniku dati naznake kome je prostor namijenjen, što očekivati, kako se tu ponašati da bi pasali s drugima.

REVALORIZACIJA

akademik Dinko Kovačić

Ovaj je članak rezultat prvog promatranja arhitekture kroz prizmu Vervaekejevog 4P modela. Uz pomoć Vervaekejevog pojmovnika možemo na novi način postaviti i iz novog očišta promotriti poznate arhitektonske teme:

1. Možemo reći da oba pola u Venturijevoj dihotomiji "duck" vs "decorated shed" zapravo teže k istom cilju: da se učine istaknutim u pejzažu istaknutosti promatrača — "decorated shed" kao divovski plakat, dok "duck" strategija arhitekturu pretvara u divovski simbol. Usto, i "duck" i "shed" će od strane korisnika biti doživljeni kroz isti "registar" znanja — propoziciono znanje simbola, logotipa.

2. Strategiju Libeskindovog Muzeja holokausta u Berlinu možemo izraziti na novi način: Libeskindov muzej nije samo niz galerija kroz koje korisnik hoda i o holokaustu uči na propozicioni način, iz eksponata u svijetlećim vitrinama. Libeskind želi proceduru kretanja kroz muzej, kretanja koje često završava slijepim završetcima i sobama bez izlaza, pretvoriti u znanje na perspektivni način - Libeskind inscenira situacije u prostoru tako da perspektivno iskustvo arhitekture muzeja bude analogno ili da metaforički predstavlja perspektivno iskustvo holokausta. Možemo reći da Libeskind pokušava promijeniti način na koji upoznajemo to čemu je muzej posvećen: Libeskind nastoji učiniti arhitektonski mehanizam muzeja njegovim primarnim sadržajem.

3. Profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, akademik Dinko Kovačić svojevremeno je studentima znao dati savjet: "Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak." Intuitivno je bilo jasno što je time želio reći, intuitivno jasna kvalitativna razlika u polazištima jednog i drugog pristupa istom zadatku. Crtati blagovaonicu znači oslanjati se na propoziciono i proceduralno znanje - znati što, znati kako. Crtati ručak znači oslanjati se na perspektivno znanje, znati kako nešto jeste, i na participatorno znanje, kako organizirati prostor da bivanje s drugima paše. Genijalnost Kovačićeve upute je što na jezgrovit način inkapsulira razliku između načina znanja i sugerira da je perspektivno i participatorno znanje bogatiji izvor inspiracije i rasadnik kvalitetnijih i zanimljivijih rješenja.  

Kovačićev savjet je dokaz da su najbolji arhitekti, oni od kojih učimo, oduvijek bili itekako svjesni perspektivnih i participatornog polazišta, a gdje im je nedostajalo terminologije, snalazili su se ovim zen-koanovskim savjetima. Vervaeke pruža pojmovnik koji razgovore o tome što i kako arhitekti znaju čini sustavnim. Nameće se pitanje: kako bi izgledao kurikulum koji ne tretira perspektivno i participatorno znanje kao nusprodukt godina prakse, nego kao predmet poduke? Odgovor na to pitanje nije u ovom članku, ali jeste poziv da ga se potraži.